Dok se u našim krajevima na Uskrs djeca (i odrasli) obično tucaju jajima, idu u potragu za slatkišima ili jajima ili samo u svojim gnijezdima željno iščekuju poklone koje će im ostaviti uskrsni zec, u nekim je dijelovima Švedske običaj da se djeca oblače u uskrsne vještice, odnosno påskkärringar.
Tradicija s izvorima u narodnom vjerovanju
Prema narodnim vjerovanjima svi su zli duhovi pušteni u svijet na Veliki četvrtak kada je Juda izdao Isusa, a u Švedskoj se to oduvijek slikovito opisivalo kao let vještica (šve. häxor) na metlama (šve. kvastar) kako bi se sastale s đavlom (šve. djävulen). Mjesto okupljanja prema ovim je pričama obično bio otok Blåkulla, a na Uskrs bi se vještice vraćale u svijet.
Påskkärringar danas
Iako se ne može sa sigurnošću utvrditi kada se započelo s tradicijom prerušavanja u uskrsne vještice, vjeruje se da je to bilo otprilike početkom 19. stoljeća. Isprva je običaj obuhvaćao i odrasle i djecu, no u novije je vrijeme rezerviran isključivo za djecu, koja se oblače u haljine, pregače i marame, a na licima im se crtaju crveni obrazi i pjegice. Tako zamaskirana, djeca obično, poput naših maškara, obilaze susjedstvo poklanjajući crteže i uskrsne čestitke, a u zamjenu dobivaju jaja ili slatkiše. U krajevima Švedske gdje živi pretežito finsko stanovništvo, djeca najčešće poklanjaju vrbine grančice, jer prema starim vjerovanjima one daju blagoslov i donose zdravlje te tjeraju zle duhove.
Ovisno o lokalnim tradicijama odabire se dan kada će male uskrsne vještice krenuti u svoj pohod (šve. att gå påskkärring), pa je to tako u nekim krajevima zemlje na Veliki četvrtak (šve. skärtorsdagen), u nekim krajevima na Veliku subotu (šve. påskafton), a u nekima na sam Uskrs (šve. påsk).
